Udariv glavom o pokoje stablo
i nesigurno tražeći put k vodi,
kreće se krava, sasvim sama. Slijepa.
Jedno joj oko izbi snažno hitnut
kamen iz dječakove ruke, a na drugo
kanda je mrena pala: krava je slijepa.
Po običaju, na česmu ide piti,
al ne onako odlučno ko nekad
i ne u društvu, ne, već sasvim sama.
Njezine druge, po brijegu ili dolu,
po tišini livada i po obali,
zveckaju klepkom dok strpljivo pasu
po svježoj travi... Ona bi posrnula.
O kamenicu gubicom zapinje,
povlači se u strahu al se vraća,
prigiba glavu vodi i mirno pije.
Pije kao da nije žedna. Zatim diže
golemu svoju vlažnu glavu k nebu,
vrlo tragičnom kretnjom; zjenicama
zagašenim tad trepće, željna svjetla,
te ide natrag prema jarkom suncu,
teturajući zapamćenom stazom
i mašuć tromo svojim jakim repom.